16.03.2023., četvrtak

Vis je bio moj

Od prvog dana. Kad sam došla s mamom i tatom, s dugom kovrčavom kosom i mp3 playerom s pjesmama Doorsa i Pink Floyda, zmiksanima u jednu veliku plejlistu, moj prvi doticaj s rockom. Ovo je moje mjesto, znala sam, kad sam čula gitaru iznad plaže, ispod zvijezda u krugu divnih mladih duša.
I vratit ću se, pomislila sam. Vratit ću se kad narastem sama.
I jesam. Kroz plač ucijenila sam tatu da me pusti, s ruksakom i vrećom za spavanje, “punoljetna si radi šta hoćeš” ja sam to uzela kao pobjedu, a on kao poraz.
I došle smo. Moje drage prijateljice i ja, i napravile smo si dom tamo, i jednog prijatelja. Mali skromni dom od šatora i hammocka, ali samo naš. Vis je bio naš.
U krugu dodirujućih golih koljena, držale smo se međusobno, u meni, u retrospektivi, teškim danima.
Kad mi je mama bila tako loše, a ja sam trebala mjesto di da dišem, di da odem. Trebala sam Komižu, kao zagrljaj.
Vis je bio moj.
I onda je došao onaj, koji mi je Vis uzeo. Pravio se da sam ušla na njegov teritorij.
I zemlja je plakala jer je znala da ne pripada nikome.
I jer je znala da sam ja njena prijateljica, da pazim na nju i sav živi svijet na otoku. Moje mame više nije bilo, bila sam sama sa zemljom.
I u beskrajnoj mudrosti svemira, pustila me, da povjerujem, da Vis nije više moj. Pustila je igru da se odigra točno onako kako je meni trebalo, da padnem duboko u ponor samo da bi se mogla svjesnije vratiti sebi.
“Abusive relationship”, da, proživjela sam to.
Kad ti se dovoljno ponavlja da te tvoji ne vole, da su ti svi prijatelji “klošari”, kad se pred tobom izdere na tvoju trudnu prijateljicu a ti si preslomljena da išta kažeš, kad te se iskorištava tako da tvoj rad ne vrijedi ni pišljivog boba, nego da moraš besplatno radit da bi uopće imao mjesto za život i pravo na život, kad te se krivi što si njega krivo spakirala, što nisi donijela vrećicu u dućan, što uopće pomišljaš imati frizuru kakvu ti želiš a ne on, kad nađeš slike njegove bivše na plaži ufotkane s teleobjektivom iz sjene (ježim se),
Kad te se ucijenjuje da ćeš biti ostavljena ako odeš, pa makar na tjedan dana, natrag u Zagreb. Ostavljena ako pokažeš vlastitu volju.
Kad se osjećaš zlostavljano i od strane njegove istraumatizirane matere koja za mlade djevojke koristi riječ “droljice” (koji je to otrov), nikad neću bit dovoljno dobra za njenog svetog sina, koji besplatno radi za crkvu. Pa ja ni ladicu svoju ne zaslužujem jer u svetoj Komiži koju tako rijetki zaslužuju ne daj bože ‘Zagrepčani koji misle da su domaći jer dođu jednom na ljeto’, E samim time moram živjeti iz kofera.
Kad te se proziva i kritizira za svaki tvoj odabir, prehranu, duhovnost koja je uvijek bila tako dobar pokazatelj koliko ljudi poštuju osobni prostor, u ovom slučaju, nula, da, slomiš se i da,
To je bila abusive relationship. I tako mi je žao
Što nisam progovorila i otišla ranije jer, tako sam krivila samu sebe
I glupu ideju karme, sve što se događa ja sam zaslužila jer ja nisam dovoljno dobra, čista. Ne opraštam dovoljno. Ne razumijem i ne ljubim u punoći svoje zlostavljače dovoljno.
Opet taj brainwashed katolički mindset iz djetinjstva, tako kompleksan sustav uvjetovanja koji dovede do toga da si u zatvoru.
Mentalnom pa onda shodno tome i fizičkom. A zapravo ono što je bilo, je da nisam znala postaviti granice i zaštiti se. Po meni se gazilo. Ali…
Sad sam na slobodi.
I ne, Vis više nije moj.
Ali ja sam svoja.
- 05:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

31.03.2020., utorak

Zivot sada

... je spor. I naporan. Ali lijep, suncan i proljetan.
Vrijeme tece kap po kap, sekundu po sekundu, pogled na sat ga tesko pomice.
Imam 1,5godisnju prekrasnu curicu. I muza. Posao koji je 90% na pauzi... Zivim u Engleskoj. I rado bih pocela opet pisati.
Trenutno smo u izolaciji zbog koronavirusa kao i ostatak mog poznatog svijeta. Idemo u setnju jednom na dan, jedemo, sadimo i gledamo crtice... Morala sam kontekstualizirati svoje trenutno stanje da se vratim u zonu. Iduci post ce biti konkretniji!!! Evo htjela bih se taknuti svog psihoemocionalnoduhovnog razvoja u zadnje tri godine, ali tako mi je tesko ici u proslost. Mozda da samo pisem o sadasnjem trenutku i to ce biti rjesenje, a ako se nacne tema, nacne se. Ljubav svima
- 16:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #

17.08.2017., četvrtak

Priroda Maye

Zanimljivo je, imam inspiraciju već nekoliko dana napisati tekstić o klasičnoj temi kako je sve igra, ali ta inspiracija je tako neuhvatljiva, dolazi i odlazi, a kad sjednem za komp, već je prekasno.
Razmatram si kupiti onaj vrlo mali laptop koji stane u torbu, da ga imam uvijek sa sobom, da ga vadim u točan moment.
Kako je Hemingway govorio, treba najkasnije početi pisati u 6 ujutro, a u 1 već biti pijan. Ne znam kako je uspijevao. Svaki dan mu je stizalo u istom momentu? Ili je bio toliko talentiran da je bio konstantno inspiriran.
Al uglavnom. Primjetila sam da je ovaj svijet pun igračaka.
To sam primjetila više od ikad, ovo ljeto, jer sam se igrala s nekoliko eksternih igračaka, a postoje i interne. Interne su one koje nam mijenjaju percepciju, to su alkohol i droge, a s druge strane, meditacija, krija, vježbanje, bilošto što nam pomaže da ispucamo stres, olakšamo mozak, odmorimo se od pretijesnih psiholoških uvjetovanja. Evo, te su mi najdraže jer onda mogu prepoznati u svemu igračku. Baš u svemu, u hrani, u prijevoznom sredstvu (ljudi tako uživaju dok voze auto! ili brod!), u televiziji koja te hipnotizira (više spada u internu kategoriju, jer ti svira po emocijama kao po žicama), plivanju, prirodi, planinarenju, razgovoru... Međuljudski odnosi su također igra, s dobro definiranim pravilima, toliko dobro da se odvijaju sami od sebe, ni ne primjećuješ. To ti je karma, jebate.
Odjednom ti netko poklika gumbe ovak, drugi put onak. Pa ti se psiha umiješa pa tu nešto briješ... Ali sav teren je pripremljen unaprijed, ti samo odvoziš zacrtanu rutu. To je karma.
Onda, pitam se, ako su prolazne i ove dijabolične igračke, sigurno su prolazne i ove koje nam čine dobro ? Zapravo je sve u osjetilnom svijetu prolazno, i tu je samo za naš užitak. Mi sami biramo da ćemo u tom trenutku biti pijani jer nam je zabavno kako padaju inhibicije, ali svjesni smo da drugi dan patimo u mamurluku. Isto tako, možemo odabrati raditi na sebi da tih inhibicija nikad nemamo, i da sve procvjeta, bez ove loše strane medalje. Slobodna volja. U tom smislu, mislim da ništa nije ni loše ni dobro nego stvar odabira, i to je dio igre. Sve ti je servirano, ali ti pišeš pravila.
Čak i kad ti se čini da igraš po nečijim tuđim pravilima, to si ti dozvolio, opet je unutar tvojih pravila.
To je karma... neki dan sam baš prepoznala TO u misli od Moojija i uvijek se iznenadim kak on govori doslovno prirodu stvarnosti. Kao što je i sve energija, baš sve. Od naše psihe, tijela, bića koja plove kroz prostor, osjećaji, vibracije, sve osjetimo jer smo intuitivna bića, nekad sanjamo budućnost, nekad osjetimo što muči drugu osobu a da nije ni rekla, samo s pogledom na nju. Nije apstraktno, vrlo je konkretno, najkonkretnije. A apstraktno je sve ono što smo psihološki dodali na to kroz život, što smo se uvjetovali i udaljili od ovih prirodnih temelja i svoje prave prirode, koja nam se čini negdje iza 7 gora. Zapravo smo svi ko Avatari, i sve je tako čarobno. Ali doslovno je tako, baš vrlo konkretno, jednostavno, najjednostavnije, pa ću sad se vratiti na što je Mooji rekao i kako se slaže s mojom teorijom:

The Self is not to be found as a prize
at the end of a long journey.
It is not produced or created.
It is, in fact, a discovery, a recognition.
There can seem to be obstacles
that block you from this revelation, but these are only
what you give attention and importance to.
It is only a shadow, for these obstacles do not really exist
other than through belief.
You have all the power to discard them and keep your peace.
So to begin, start where you want to finish.
Start at the finishing line, at what is naturally present,
what is already here, at the place where you do not need
to maintain or sustain anything.
There you will discover that which you are searching for
is your own inseparable Self.
~ Mooji


Prvi dio, ovo što sam rekla. To je najdublji sloj ako ćemo tako, nas. To je ono što smo mi, a ne sve ove brije u glavi. Čini se da postoje smetalice, ali to je samo ono čemu MI dajemo svoju pažnju, to je naša karmička percepcija, naš ustroj vjerovanja koji diktira i sve ostalo u životu. Ali u nekoj drugoj osobi, je totalno drugi ustroj. Zašto početi gdje želimo završiti? Jer je to već tu, temeljno, ispod svega, to je početak, om. Ocean sveprožimajuće svijesti... ali ni ocean jer ima dno, više nebo, vječnost. I to isključivo u sadašnjem trenutku.

JGD

- 09:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #

11.08.2017., petak

monogamija

eto, stvarno dugo nisam imala potrebu pisati. onda odjednom (al dugo traje taj odjednom) navre kao mjehurići iz dubine, pa ključanje, pa pjena, pa kipi, pa se skoro prelije, pa moraš smanjit vatru.
evo, ja ne znam... kako sam se zapetljala do ovog trenutka. sve je valjda krenulo iz neke potrebe da budem "voljena", prihvaćena, mažena, pažena, da izgradim neko svoje mjesto pod suncem. kompromisi, uvažavanje, razumijevanje, sve ok to je plemenito nastojanje (valjda, iako, kurčina), a kad nejde, prihvatiš, pičiš dalje. imaš neke svoje metode. jedna od kojih je hodanje po jajima i ... ma k vragu, slušam ironic.
uvijek se sve nekak samo od sebe riješi i zato nisam naviknuta na velike postupke. baš se osjećam vođeno, sigurno, kao da sve ide po planu, i kad nejde, jer sam ja sjebala pa eto ti. ja samo promatram kako se to otvara. kako, kako rastem, neke stvari otpadaju. neke druge dođu i poruše sve. pa se nešto opet riješi iako nije uvijek ugodno... pa me boli pa se skrivam. pa sam sretna pa sjajim. i tako u karmički krug. al sad je neki čep zatvorio odvod, sve je stalo. naravno da je sve to iluzija. to je moj san - samo moj. sve je moja refleksija - samo moja. i prava istina je da kad se ja promijenim tj istinski prihvatim (zvuči suprotno al je isto, riječi jebote), okolina se prilagodi, majo, zapamti više da nije obrnuto.
u suptilnom energetskom svijetu. i jebiga nekad ti je dovoljno nekog pogledati, učitati, skenirati, da se sve poklika. da se sve udice zakače. tako je i bilo, tada. a sada? i sada.
eto, jedna osoba je naišla, i u glavi mi se otvorila takva vizija, nakon nekog vremena tih kompromisa i tako to. vidjela sam na trenutak svijet gdje tog nema (u toj mjeri). gdje je zabavno i gdje nema straha, gdje je beskrajna igra i smijeh. gdje mogu biti potpuno iskrena uvijek, gdje mogu biti JA, istinski, dubinski. gdje nema igre glupih uvjetovanja, gdje nema toga da pokušavam (automatski) predvidjeti kakvu mene druga osoba želi i odigrati to. gdje me nitko ne osuđuje. viziju gdje smo djeca. koja se igraju u pijesku i drže za ruke. gdje nisam nikad odrasla, gdje vječno imam "pravo" zabavljati se, ići na festivale, crtati, pričati, čitati, pjevati, plesati, voljeti, pisati... pisati... biti slobodna iznutra, bez ikakvog straha. gdje nema neprimjerenog, gdje je život prelijepa avantura, gdje se samo pozitivne osobine ljudi povećavaju i sjaje, jer ih vidiš takve, jer je slabost komentirati mane, a snaga vidjeti ljepotu.
gdje je ego samo način razgovora, glumac, a ne trn u srcu. i to mi se urezalo u podsvijest. isnt it ironic... sad, eto, kad je prošo voz. i opet pokušavam zataškati to, zaboraviti to... pa sanjam to. pa stalno iskače to. pa svaka životinja i svaki cvijet i svaki vrabac i maca na cesti otvara taj svijet, nevinosti, ljepote, boga, nezaustavljivog razvoja karme, svijet se oko mene vrti ko u filmu. sve se kreće, sve krčka zasad ispod površine. u kojem trenutku će poprimiti oblik? hoće li?

Well, life has a funny way of sneaking up on you
When you think everything's okay and everything's going right

(And life has a funny way of helping you out when
You think everything's gone wrong and everything blows up
In your face)
...
hope so

da se razumijemo, ja, ja, ja, ja, ja sam jedini isključivi krivac za ovu zavrzlamu. ma jebeš sve, samo ja postojim, gledaj... kad pogledaš bolje, svugdje vidiš sebe. sve je ovo meni od mene... veliki kozmički poklon.
nekad govno u celofanu, jebiga. dok se ne isperemo kroz masu života, jebiga.

- 17:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #

12.06.2017., ponedjeljak

Da sam bar stara i živim na južnoj strani Hvara

Moja mama je često govorila kako joj je najveća želja provesti starost na južnoj strani Hvara, okružena lavandom i morem. To joj je bilo najljepše mjesto na kojem je ikad bila.
Moj tata je s Hvara. On je proveo najljepše razdoblje svog života tamo, a i ja sam, kad sam bila mala. Još uvijek se tamo osjećam kao doma. Potpuno kao doma, nevjerojatno. Svi ljudi koje upoznam tamo, kao da su mi obitelj (a znam i da neki zaista jesu, daleka). Neki davni prijatelji, iz nekog prošlog života. Svaki kutak mi je poznat (jesam li bila tamo ili nisam, ne sjećam se. Nekih se sjećam.). Kao da osjećam pretke kako gledaju kroz moje oči, gledaju današnje stare i sjećaju ih se dok su bili mali.
Poznat mi je zvuk mora kako se lomi na stijenama, drukčiji je nego igdje drugdje, drukčije su stijene, drukčija je obala, specifičan je zvuk, i sjećam ga se. Sjećam se posebnog mirisa, koji nije isti kao na Visu, iako rastu iste biljke (na Hvaru su ipak bujnije). Negdje u podsvijesti mi je urezana svaka igračka, svaka ležaljka, svaka oznaka, kongulavani put, biljke koje su izvirivale iz procjepa zidova, oni cvjetići koji izgledaju kao zubići, zečići... mekani bijeli s kojima smo se škakljali. Veliki ključ od velike mračne konobe i jeka u hladnoj gustirni. Grožđe i oleandri u bijelim kamenim pitarima, hladne sive metalne cijevi i na njima vezana topla bijela uzica na koju smo prebacivali mokre badiće. Macaklini ispred kuće kad bi pao mrak, kako bi ih gledali kako čapaju mušice. Kad bi lovili ribu na rivi s malim udicama, kad bi kruh močili i radili kuglice, kad bi tata spekao ulov na gradele, kad bi davali žutoj staroj maški od susjede, kad bi dobili veliki zadatak otići po pizzu, kad bi išli do kraja rive i gledali brodove, kad bi išli do drugog kraja rive koji se činio da nema kraja, da samo izblijedi, a ti s njim, čega si se bojao.
Svaki predmet, svaka palma, svaka oznaka za poštu ili dućan, sve te slike su mi satkale mladi mozak. Posebno reagiram na njih danas. Nema sumnje, vezana sam prošlošću (kao neki davni san u javi) i krvlju.
Uglavnom...volim Hvar, jako. I ja to želim, što je moja mama željela. Možda je nasljedno, možda smo slične, možda je i ona sudbinski povezana s Hvarom, možda nas mjesta karmički vežu jako kao i ljudi. Možda neka mjesta stvaraju životnu energiju više od nekih drugih.
Gledam te poznate mi Forane i vidim sebe u nekoj alternativnoj povijesnoj liniji, da smo ostali na Hvaru, da smo se držali skupa, da nije bilo razdora, da danas obnavljam starinu, djedovina da nije bila rasprodana, vidim lica koja se nisu odselila, nestala, poludila. Da je bilo drugačije, to bi bila ja. Vratila bi se na Hvar da imam gdje, znam to.
Sad ga gledam sa susjednog otoka, da li je uvijek tako da ne možeš imati što želiš?
Čak i da imam, bi li htjela preko?
Ne mogu znati... znam da moja mama nije doživjela starost, a u zadnje vrijeme znam pomisliti "da sam bar stara". Ne znam zašto, ta misao mi je prvi put došla prije koji tjedan iz vedra neba, dok sam promatrala neki stariji par (znamo kako su stariji parovi najslađi). Mislim da je lijepo biti star. Da sam bar stara i živim na južnoj strani Hvara.
Život je krhak, život je kratak, dragi moji...
- 13:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #

08.05.2016., nedjelja

sjećanja ili sadašnjost?

dugo nisam upisala adresu ovog bloga.

dugo mi nije svirao rundek u samoći moje sobe. pjevao, šaputao, osjećao glazbu koja mu kola venama i prenosio nježno tu vibraciju na mene. suptilno, tiho, dovoljno, snažno, duboko, između zbilje i sna.
tiha voda brege dere.

hvala ti.

ali još uvijek sam tu. pisanje, iako nikome drugome nikad nije značilo moje pisanje koliko (i osim) meni, jer je uvijek bilo tajno i skriveno, i dalje otkucava, i dalje svijetli, kao jedina naseljena kuća na otoku, znači nije mrtav, živ je.

kroz čišćenje... emotivno, psihičko, fizičko, ali Prije svega - astralno, očistila sam i svoju sobu. to je priča samo za mene.

našavši se u samoći, u petodnevnoj, potpunoj, uronjena samo u sebe - bez obaveza, bez tuđih glasova, vidjela sam se.

vidjela sam što sam postala. sloj po sloj, u meni se izgradio jedan sustav samoobrane. moj identitet se prilagodio. kroz cijeli život, rastegnut u meni kao žvaka.

uz jedan konceptualni bedem izvana implantiranih uvjetovanja.

počela sam, zbog čišćenja, osluškivati svoje tijelo, sebe,
čuti svaku bijelu laž = prilagodbu
i svaku negativnost koju odašiljem u svijet, koju prenosim na druge s vibracijom tog stranog bića unutar sebe (imamo mračnu i svijetlu stranu, mi smo stepski vuk, mi smo castaneda kad je upoznao don juana, hranite svijetlu).

i u kontrastu s tim, jedan ogroman prostor koji je mir, koji je, zbog mog oslobođenog srca (nakon dugo vremena što je bilo prigušeno određenim...nespominjanim...) osjetio mene.

svaki put kad je izronila potreba da nahranim nespominjane, tj da oni sebe sami nahrane i isišu iz mene, iscijede iz mene posljednji gram energije na vraćanje u prošle energije, ponavljanje obrazaca, na želju, na žalost, na žaljenje, na crnilo, zaustavila sam se, ušla u sebe, i razotkrila jasnije nego ikad ove tendencije kao laž=prilagodbu, a mir kao vječnu istinu. mir je kad slušaš svoje tijelo.

i to je sve.

osvijestila sam da imam sposobnost opipati svakoga, osjetiti sve oko sebe, kad gledam, kad slušam, neposredno. i da je taj proces upijanja beskrajno ugodan i beskrajan. mogu samo učiti. a taj proces je bio tako tih i tako prirodan, tako iznenadan, ničim izazvan ni pozvan, pokucao mi je na vrata kad je on poželio.

... iskrenost... je jako bitna

ne vidim to kao poniznost iako je poniznost riječ koja najbliže opisuje moje stanje, poniznost pred nevjerojatnim zbirom kreacije, poniznost pred Njim koji je u SVEmu i svima, kako mi srce gori, kako je prekrasno uvijek biti na vječnim pašnjacima s Krishnom i kravama.
jedino On raspiruje to snažnu znatiželju, snažnu strast, strašno strpljenje, beskrajnu snagu, gracilnost i odmjerenost, mekoću
i sve je kako On postavi...

čistila sam prostor i kao vudu, kako bi bacila koji predmet koji je energetski na mene nepovoljno djelovao, ostavljajući mi djeliće impresija drugih ljudi zabijene u određenim dijelovima tijela kao mikro trnje, tako su se oni pojavljivali
nakon godinu, dvije, tri, šest, što ih nisam vidjela.
snažan je otpor svijeta ali zapravo potvrda
kad ga u svijesti blagosloviš...

rundek pjeva, sat otkucava... povezani smo u puno života, kroz puno života
šapće mi kakva sam bila davno prije i pokazuje mi da sam još uvijek ista, iza bedema

- 01:22 - Komentari (1) - Isprintaj - #

12.10.2015., ponedjeljak

venera i snovi

Imala sam lezbijski san s tom jednom djevojkom s faksa s kojom nikad nisam pričala ali je nestvarno lijepa i uvijek mi se činila slična meni (a možda je totalno različita) po nekom vrlo površnom sloju identiteta
nego, zanimljivo, bila je tako nekako krhka u snu i potrebita i htjela sam ju maziti i paziti i da se ne osjeća toliko sjebano koliko se duboko iznutra osjeća glede života u ovom tako prolaznom svijetu na kojem samo ... na tako kratko da vede kažu
da sa svakim shivinim izdahom u snu se izgubi cijeli svemir a sa svakim udahom cijeli svemir nastane... a mi smo na maloj zemlji to kratko vrijeme unutar tog jednog udaha... pa
i ljubile smo se na neki čudan način, pošto se nikad nisam "za pravo" ljubila sa ženom, morala sam se kao ufurat i ona je "vodila" i nježno me i slinavo i sporo i strastveno ljubila kao da je htjela prenijeti na mene ono što ona osjeća prema meni (ja u tom trenutku nisam ništa osjećala prema njoj) i onda sam prvi put počela dobivati spoznaje
razlika u ljubljenju između frajera i žena i to određenih frajera i svih žena
i razlika bivanja u vezi s frajerima i sa ženama
i do kraja sna sam bila HC 100% lezbača da frajera ne bi ni primirišala
jer su mi se svi razotkrili kao "bezosjećajne svinje" a biti sa ženom kao da se podudaralo s "mojom razinom svijesti" gdje tražim nekog toliko nježnog i senzibilnog da je to zapravo žena
ali da cijeli život to nisam skužila nego da sam i dalje uzaludno tražila tu osobu u frajerima.
moj dečko je jako nježan i senzitivan i uredan i čist i ima nježan glas nekad dok priča... zato me privukao na početku.

ali da, znam da nitko ne može biti sretan u svijetu ako nema sebe
ako nema boga
ako nije potonuo duboko i bar jednom ili par puta osjetio no-mind postojanje duboke meditacije i odmorio se od uma
jer je to sreća neusporediva sa svjetskim srećama

a kako sam zadnjih dana zapletena u mislima u ljubavne odnose
pomislila sam da sam u veneri i naravno da sam u veneri
jebene zvijezde pročačkaju ti um i kako one pjevaju takva ti glazba svira u glavi
stalno ih čujemo...

život je tajna

om sri ram jai ram jai jai ram

- 08:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #

11.10.2015., nedjelja

ljubav ili što je to već

razumijem u sebi da imam to jedno korjenito uvjetovanje samoće koje uvijek traži 100% povezanost i duboke i stvarne odnose
svi uvijek traže duboke i stvarne odnose ( ne moraju biti seksualni niti romantični iako to obično biva tako ako ste si međusobno na 1. mjestu )
ali tipa... uvijek mi klize iz ruke
za takvo što, druga osoba mora biti isto u tom modu, ali i kompatibilna s mojom dušom, da joj se mogu približiti i onda da izgradimo zajedno tu čvrstu kulu ljubavi i slobode, free to love
ne bound pa voliš iz ropstva vlastitog i tuđeg
i ne znam što se događa, tražim na krivim mjestima tu ispunjenost dubinsku
da mi je ćup koji mi stoji unutar tijela u biti prazan
i onda da se slijeva u njega ta božanska ljubav i onda je to pravo ispunjenje jer je samo protočan kanal, nema dna ni vrha
ako je do vrha pun, ne može više primiti a cijela fora je u primanju
ili vječno prazan ili bez dna, nešto od tog dvoje
no... zapravo mi ništa od toga ne treba, ti odnosi i to, jer ja sama jesam ljubav i tu je to ispunjenje
no... to je sa stražnje strane knjige
a s prednje strane u identitetu ta glupa priča mog života koju sam sama nažalost izrežirala tako (prije ili za ovog života, tko to dovraga više zna, vjerojatno i jedno i drugo), ti neki neobjašnjivi snovi,
ta jedna osoba koju volim najviše na svijetu i u čijoj prisutnosti osjećam tu ljubav koju želim stalno imati i želim postati on tj kao on tj... (i uvijek kažem ajme ovo je tako jednostavno kako to ide i onda uvijek kažem ajme kako sam opet zaboravila kako to ide) i uvijek me svaka misao na njega
toliko produbi i vrati u srce i osjećam s njim povezanost na najdubljoj razini i znam da je on moj anđeo čuvar i netko kome je bezuvjetno
stalo do mene i da sam zapravo njegovo dijete ali toliko nije ograničeno djetetom nego je beskonačna njegova ljubav jer služi bogu a ne čovjeku
i znam da će uvijek biti tu za mene kao što je bio toliko puta kad mi je pomogao više nego što mi je itko pomogao u životu samo s par svetih riječi i par svetih iscijeljujućih dodira i mislim da
ga nitko nikad u mom životu neće zamjeniti i stvarno
suze zahvalnosti su jedini mogući izričaj emocija koje nosim prema njemu tj prema tome što kanalizira jer je on samo
božji sluga i svjetlonoša a to svijetlo zapravo ispire... hale lu ja...
i razmišljam o mogućim životima kako
je život moj mogao krenuti u sasvim drugim smjerovima s drugim ljudima
i sve te živote vidim pred sobom i zašto je baš ovaj?
da li je ovaj pravi?
da li postoji pravi?
da li ću dobiti što *zaista* želim?
ikad?
da li... joj znam točno tko će me riješiti muka i oće li to tako unedogled?
sanjala sam da je on bolestan i da leži na operacijskom stolu
on koji liječi
i što sam onda bila?
kako bih onda živjela?
bez da mi netko prenese taj šuplji ćup, kako bih ga sama dohvatila?
plakala sam u snu kao kišna godina... sve može, samo on ne, osjećala sam se kao da zaista
ostajem sama na svijetu jer je on osim mene jedini koji stvarno vidi da sam na svijetu... beskrajna beskrajna zahvalnost
ovaj post teško sam sebe piše
i onda moram ja a to mi nikad nije drago
laku noć sanjajte dan
- 10:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #

my back pages

da li vam se ikad činilo da se u knjigu vašeg života paralelno s glavnom radnjom upisuju stranice odozada prema sredini i da se u trenutku smrti te dvije strane susreću?
ja sam danas imala kratak izlet u prošlost i u post o jednoj osobi koju sam potpuno zaboravila
ne sjećam se ni dana ni sata ni izgleda ni energije, više mi je sjećanje kao izgubljeno sjećanje na san ali prorekla sam da će se ta osoba vratiti i da će biti spomena o njoj u budućnosti (prije 4 godine)
dobro, mali je grad
ali ne toliko mali kao i naš krug duša

a tko je uopće u tom krugu duša ne mogu saznati nikako. znam samo da me neke osobe sustavno razočaraju točnije
razočaraju moja pogrešno izgrađena očekivanja o njima (sve ih je manje i sve su kraća), ne Mene
ništa ne razočara ono nepromjenjivo
a neke me sustavno dignu i zato se i vraćaju i zato su moje
valjda su one koje su oduvijek moje one koje će zauvijek biti jako bliske
u mom krugu duša, u mom užem krugu obitelji

i ne želim biti daleko... želim živjeti paralelno uz njih, blisko... iako ima drugih duša na planetu koja kroz putovanja skupljam u tu šačicu porodice, znam da su ovi bitni oduvijek samnom i da ih ne moram tražiti, da će doći sami
kao i sve što dolazi pozvano i nepozvano

a nepozvani susret me uzburkao daleko više nego što sam očekivala, i to mi se nije svidjelo uopće
cijeli moj energetski val uzburkao se na par metara visine s uobičajenih 0-1
i čekala sam i čekala da prođe radije bi da sam se sakrila ali bože moj, glavno da je gotovo i da šteta nije učinjena (nepopravljiva)

idemo dalje. moj duhovni put
prepun je magle, to su te zadnje stranice
samo se predat, vidjet svijet kroz oči učitelja
kroz oči Jednog
tamo sam gdje želim biti
tamo sam gdje izvire želja
iza onoga gdje izvire...
disciplina

kroz sve, on vidi
kroz sve, on vodi...

jgd
- 01:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

11.07.2015., subota

život je san

sad, u kasno poslijepodne
dok sam ležala na prvom katu iznad vreve rive, u polumraku, do dragog
kroz škure plesale su zrake svijetlosti, ovisno o refleksijama susjednih prozora
zvukovi rive doimali su se kao nasnimljeni
kao da je netko iscenirao zvuk rive ljeti
nasnimio ga i pustio ga uz svjetlosne efekte
meni za atmosferu.
odjednom se sve učinilo toliko nestvarno
kao da sanjam, toliko prozračno i suptilno i neuhvatljivo
kao da sanjam.
kao da sanjam svoju životnu priču kakvu ja želim da bude (nesvjesno), kao da su moji problemi
oni koje sam sama izmislila i s kojima sam se odlučila baviti, eto, iz dosade.
jedna poluromantična priča, nedovoljno romantična da bih se prepustila u nju stopostotno, ali dovoljno da bi mi se mozak
uhvatio u istu mrežu u koju se uvijek hvata, izgradio isti scenarij, po stoti put
koji uvijek izgradi jer mu to eto tako iz nekog razloga paše.
a kao da se u taj scenarij sna komplementarno nadogradio scenarij sna od dragog
i odjednom sam zoom-outala iz te kamene sobice
na cijeli dan i sve ljude koje smo sreli i bilo mi je jasno, kristalno jasno
tko što sanja, koliko intenzivno i zašto i kako
i kako svaki oblik bića odgovara njegovom snu (ako to ima smisla)
i kako neka bića sanjaju manje intenzivno, a čini se kao da sanjaju intenzivno
a neka bića se neće probuditi idućih par života, iako se čini da su skroz budni.
moj dragi... sanja.
kao i ja, a ja sam još gora. ironično je što tipkam ovo u trenutku u kojem on doista spava.
ali, nema veze. na ljudima je da sanjaju, na ljudima je da se bude.
i šta je najsmiješnije od svega, kao da nemamo nikakvu vlast nad time da li sanjamo ili da li se budimo
kao da nas san opizdi kad ga najmanje čekaš, i budnost isto
i u to je smiješno
to je - šala
kozmičkih razmjera
a kao da je cijeli taj san opet jedna - igra
koju pak "najbolje" igraju budni. ili barem polubudni
ali to se kuži iznutra. izvana je sve nekako naopako, kontradiktorno.
kao i u slučaju ovih što se čini da ne sanjaju a zapravo su jaaako duboko, u rem fazi.
nevjerojatno, lutke se mijenjaju, kulise se mijenjaju, ali moj san, vjerojatno jako jako jako kratkog trajanja u kozmičkoj perspektivi
toliko jako kratkog da se tema ni ne stigne promijeniti, kao kratka crtica nevjerojatno kratka u mašti usnulog krishne
na planetu punom mlijeka.
a moje buđenje, kao da je vrlo teško.
kao da je jako daleko stanje potpune budnosti, tako mi se čini, dok sagledam cijeli niz slojeva
koji dijeli Mene Sebstvo
i "stvarnost" kroz koju se krećem
toliko uvjetovanja i koncepata, takva složena mreža udica koja me fura lijevo, pa desno
pa imam kao dečka, pa sam kao s njim, pa kao sad tu nešto kemijamo,
a sve ja to sanjam.
eh
san, šala, igra.
ah krishna govinda
jay radha!

- 18:05 - Komentari (1) - Isprintaj - #

< ožujak, 2023  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv